Nikada neću zaboraviti onaj dan. Bio je običan petak, sa sunčanim nebom koje nije obećavalo ništa neobično.
Počeo je kao svaki drugi dan, ali ubrzo se sve promenilo. Sedeo sam u kafiću, pijuckao kafu i listao novine. Došla je ona, izgledala je kao da je sišla s neke razglednice. Duga crna kosa, oči koje su svetlele kao zvezde, a njen osmeh. Pa, taj osmeh je bio kao magnet. Prišla je za stol, kao da je znala da ću je primetiti, kao da je čekala na taj trenutak.
Nisam mogao da verujem da me je stvarno primetila, ali bila je tu, preda mnom.
Započela je razgovor, priča o nekoj knjizi koju je pročitala, ali dok je govorila, ja sam samo gledao njene usne.
U tom trenutku, kao da je svet stao. Ništa više nije imalo smisla osim nje.
A onda je došao trenutak kada je sve izmaklo kontroli. Pokazala je neku malu kutiju i rekla: ‘Daj mi ruku.'
Pomislio sam da je samo neki trik, možda neki test da vidi kako ću reagovati, ali nisam mogao da se oduprem. Uzeo sam je i u tom trenutku, bacio nas je talas ludosti. Zatvoreni smo u nekom paralelnom svetu, punom boja, zvukova i sumnjivih mirisa.
Nekako, nisam mogao da verujem šta mi se dešava. Naša ‘igrica' počela je da se ubrzava, u sekundi smo bili u nekoj tužnoj, zapuštenoj zgradi, punoj senki, na ivici ponora. Bilo je jasno da nije samo razgovor u pitanju.
I sada se pitam, da li je bilo ludo uopšte doći do tog trenutka, ili je prava ludost bila uopšte pokušati izaći iz njega.
Možda nikad neću saznati, ali jedino što znam je da je taj petak zauvek promenio moj pogled na sve.
