Film Slobodana Šijana „Ko to tamo peva“ zauzeo je posebno mesto u jugoslovenskoj kinematografiji i i dalje se smatra jednim od najboljih filmova tog vremena. Tokom godina, otkriveni su mnogi zanimljivi i manje poznati detalji sa snimanja, a jedan događaj ostao je posebno upečatljiv ekipi sa seta.
Uprkos malom budžetu, kratkom roku za snimanje i nepredviđenim okolnostima, među kojima je bila i smrt Josipa Broza Tita, film je uspešno završen i premijerno prikazan 3. oktobra 1980. godine u beogradskom bioskopu Kozara.
Ovo remek-delo brzo je osvojilo publiku i postalo nezaobilazan deo domaće kinematografije, a reditelj Slobodan Šijan kasnije je govorio o brojnim izazovima sa kojima se njegova ekipa suočavala.
„Najviše pamtim to što smo uopšte uspeli da završimo film! Radili smo u izuzetno skromnim uslovima – budžet je bio samo 120 hiljada dolara, a sve je moralo da se snimi za dvadesetak dana. U jednom trenutku ostali smo bez filmske trake, što je značilo da je scena na kojoj smo radili ostala nedovršena, a snimanje prekinuto“, prisetio se Šijan.
Prvobitno je planirano da film bude pedesetominutna televizijska drama čija bi se radnja odvijala u autobusu javnog prevoza. Glavni junak trebalo je da bude starac na putu za Beograd, gde je nameravao da poseti sina koji služi vojsku. Međutim, scenario je tokom rada pretrpeo značajne izmene, a ideja je prerasla u dugometražni igrani film, koji je danas jedan od najvažnijih klasika jugoslovenske kinematografije.
Ekipa je dobila najsavremeniju kameru, koja se inače koristila za snimanje Titovih državničkih poseta. Snimanje je teklo po planu sve do dana kada je zabeležena scena u kojoj Bata Stojković juri zeca i izgovara čuvenu repliku: „Pusti me, brži sam i spretniji!“
Iznenada su se na setu pojavile tri nepoznate osobe u civilu, pokazale legitimacije i bez ikakvog objašnjenja preuzele kameru. Ekipi nije bilo dozvoljeno da postavlja pitanja. Snimanje je nastavljeno sa starim kamerama, među kojima je jedna bila toliko glomazna da su je uporedili sa ormarom. Nakon tri dana, iste osobe su se vratile i vratile kameru, ponovo bez reči. Tek kasnije ekipa je saznala da su tadašnje vlasti sumnjale u Titovu smrt, koja je zvanično potvrđena tek 4. maja te godine.
